Dualnost u doba neizvjesnosti – sve je isto, ništa isto nije
Iz petnih žila želim napisati tekst koji nema nikakve veze s ičime što se trenutno oko nas događa, niti s potresom, niti s koronom, niti s ekonomskom krizom koja se razbuktava sve jače i silnije, ali ne mogu. Moje misli su tu. Moji osjećaji su tu. Moj život je tu. U svemu tome.
Kao osoba koja je i inače jako osjetljiva, emotivna i općenito prepuna unutarnjih doživljaja, intenzivne izmjene dobrih i „loših“ raspoloženja, imam osjećaj da se sada nosim dobro sa svime što se događa. To dobro možda nekome na prvu dobrim se neće činiti.
Kako to mislim?
Pa eto, kroz jedan dan u trajanju od 24 sata, kad bi me promatrali, vidjeli biste da prođem kroz sve emocije. U jednom sam trenutku presretna, umirem od smijeha na provale svog četverogodišnjaka, skačem po stanu i grlim se s mužem. Već u slijedećem pizdim na muža, mali mi ide na živce i razmišljam da zalupim vratima tako da izgleda kao da sam izašla van, a zapravo se sakrijem u ormar da me nitko ne vidi, ne čuje i ništa ne pita.
Neki od slijedećih trenutaka pokazao bi me kako plačem od bijesa jer mi je svega dosta i jer želim raditi svoj posao i normalno nastaviti sa svojim životom. Pa bi mogla zaplakati jer i ono normalno, sad vidim, nije zapravo normalno i jer u tim okolnostima nisam imala vremena primjerice, doista gledati svog sina kako raste i razvija se (sa svim lijepim i manje lijepim što to nosi). Već za pola sata možda ću reći dragom kako sam baš sretna na ovoj prilici da budem sa svojim klincem i kako mi je ovo drugi porodiljni, samo sad uživam jer je on velik, a ne beba koja ne zna još komunicirati.
S jedne strane, gledam kako je sve ovo potaklo neke ljude da pokažu svoje drugo, ne tako lijepo, lice. Napada se poduzetnike što traže akcije od države, napada se ljude koji iznose drugačija mišljenja, napada se ove ili one mjere. Ljudi se prave pametni na sve strane, svi su odjednom epidemiolozi, gospodarstvenici, mudraci koji znaju kako živjeti. E pa da nas je fakat toliko koji znamo kako živjeti, cijela atmosfera bi bila drugačija. A možda i cijeli svijet.
No kad izokreneš perspektivu, vidiš i predivne ljude. Ljude koji dijele svoje znanje besplatno, one koji motiviraju i dižu, pa i one koji stvaraju sve one smiješne memeove koje si šaljemo po grupama, kako bi malo raskupusarili situaciju i nasmijali ljude oko sebe. Da ne spominjem i svoje klijentice od kojih mnoge ovih dana izdvajaju iz svojih džepova i uplaćuju nama donacije, članarine, ma ono, svaki put imam knedlu u grlu kad vidim uplatu za koju znam da je došla izravno iz srca, bez sebičnih primisli. Vidim i ljude koji se bore za spas ekonomije, ljude koji šiju maske za bolnice, ljude koji u svom ovom kaosu pronalaze utjehu u utjehi za druge. Srce mi naraste za tri broja.
Emocije su isto tako u dualnosti, mnogima od nas. I ja bih rekla da je to sasvim uredu. Slušala sam danas jednog jogija, mislim da je SadGhuru ili tako nešto i on je rekao nešto što me dotaklo. Na pitanje koja je svrha života, rekao je da život nema druge svrhe osim da ga živimo. Pa zato, sad, više no ikad dana nam je prilika da ga živimo. To ne znači samo putovanja, izlaske, druženja, posao i akciju, to znači i proživljavanje svih emocija, i svih svojih dimenzija. I to je dualnost. Proživljavanje sreće i radosti, ali i proživljavanje boli i ljutnje i patnje.
Sad, kad smo zatvoreni u svojim kućama, napokon možemo promatrati s kime smo to zatvoreni. Da, da, čak i ako smo sami. Pogotovo ako smo sami. Možemo promatrati svoje emocije, reakcije, možemo gledati što nas to tako jako vezuje u životu, o čemu mislimo da smo ovisni, bez čega mislimo da ne možemo. Promatrati svoje reakcije na ukućane, na same sebe, na situaciju. Ne negirati, ne bježati (a nemamo ni kamo) i ne se praviti kao da je sve super. Nego nadrasti potrebu stvaranja neke slike bilo pred drugima, bilo pred samim sobom.
I smijati se. To je ta dualnost i u emocijama. Da se možeš i razljutiti, ili briznuti u plač, ali i osjetiti zahvalnost ili pucati od smijeha. Nije li to predivno?
I kad smo već kod toga, sasvim mi je logično da se mnogi od nas nose teško s ovom situacijom, čak i oni koji izgledaju kao da su i sada, kao i uvijek, turbo sretni i produktivni. Možda najviše oni. Nitko nas nije učio da se možemo ljutiti. Nitko nas nije učio da akcija dolazi iznutra i da je najvažnija akcija vidjeti sebe. Nitko nas nije učio da vrijedimo i ako ne postižemo stalno nešto. I onda, kad stane svijet, i postizanje postane nekako manje bitno ili teže nego ranije, onda se slamamo. Što nam sada znače fensi odjeća, izlasci i auti kad smo zatvoreni u svoja 4 zida sami sa sobom, sa svojom obitelji? Ma ne znače ništa.
Upravo to me dovodi i do još jedne dualnosti. Hoće li ili neće svijet nakon ove krize biti drugačiji? Hoće i neće. Vidim to već na sebi. U jednom sam trenutku bila u prihvaćanju i prepuštanju, u slijedećem zbog jedne poslovne situacije znojna od stresa, pa kad se to relativno pozitivno rješilo, opet u prihvaćanju i prepuštanju. I tako i svijet. Svi mi sada pričamo o prirodi, o tome kako je super što je sve stalo, životinje trče slobodnije, čiste su vode, ptičice pjevaju. A već u slijedećem trenutku vidim kako svi grabe prema novom napretku, hrpa videa kako sad pokrenuti ovo ili ono, kako brzo ižmikati biznis i procijediti ga u nešto drugo. Dakle, sve je isto, ništa isto nije.
No, opet, neke će ljude ovo promijeniti. Osjećam i to na svojoj koži. Promjenit će one koji su promjenu ionako tražili i u starim okolnostima, koji sad poniru u sebe, koji su možda čak i sasvim stali na van i promatraju na unutra. Možda će se promjeniti svijest u nekim ljudima, ali sasvim sigurno neće u svima.
Mene je ovo uzdrmalo. Već sam pisala na kojim sve razinama. Ali ono što me najviše uzdrmalo jest što ne čekam jedva da se sve vrati na staro. Jer staro, priznat ćete, nije baš funkcioniralo. Nismo bili dobro. Ja se ne sjećam kad sam provela ovoliko vremena s djetetom. Da, fali mi samoća, ali sad kad sam prisiljena stati jer četverogodišnjak skače oko mene pa nemam vremena za velike poslovne činove, sad je zapravo i meni jasno koliko sam jurila. Bila u grču. Tražila rješenje svuda osim u sebi. I ljudi oko mene isto tako. Stres. Neka depresija. Teške emocije. Trčanje vamo tamo. Instagramski životi. Sve napacano, uređeno, profiltrirano da izgleda sjajno i predivno. Fak it. Nije išlo tako.
Nisam smislila rješenje za svoj život, a kamoli za tuđe živote, samo želim da se utabori ta misao u meni – da, sad je teško, ali i ono prije bilo je teško.
Ta dualnost u doba korone prisutna je uvijek, ali sad kao da jače dolazi do izražaja. I ona je dio života, prirodna je, ljudi smo. Nitko nije tako prosvijetljen da je sasvim cijepljen od stresa, straha i brige. Samo su neki od nas naučili to promatrati sa strane i kao dobru zabavu. To je ono što ja vježbam ovih dana. Zamišljam da gledam neki film u kojem svi igramo glavne uloge. Što će se dogoditi slijedeće?
Kako ću ja reagirati? Što ću osjetiti? Kako će se ponašati ljudi oko mene?
U tom svijetu dualnosti, neka nam svima motivacija bude da budemo malo stvarniji. Autentičniji. Da pokažemo svoja prava i ružna lica. Bez filtera. I bez osude. Ako nikome drugome, onda barem sami sebi.
