Biti mama ne bi trebalo značiti biti bez sebe
Danas zapravo puno ljudi priča o tome kakva mama trebaš biti, kako mama može biti bolja, smirenija, kako da bude dobra prema sebi da bi mogla biti dobra svom djetetu. Većina savjeta uglavnom se svodi na to kako da budemo bolje mame, kako da budemo smirenije i kako da se nosimo sa svim izazovima roditeljstva.
A u principu, nitko ne govori o tome kako biti dobro sama sa sobom, bez obzira na to jesi li mama ili nisi, imaš li djecu ili ih nemaš. Svi nas uče kako biti bolje mame, nitko nas ne uči kako biti zadovoljne mame.
Tako me danas dok sam sjedila u autu i plakala od gole iscrpljenosti, zaintrigiralo što se kao glavna riječ, glavna sintagma kojom opisujemo mame i majčinstvo, često koristi riječ nesebičnost, odnosno na engleskom – selflessness.
Ta riječ selflessness zapravo je baš bit cijele priče o tome što se od mama očekuje. Kad malo razmišljam o toj riječi na engleskom jeziku i pokušam je doslovno prevesti, ona bi značila biti bez sebe. Self less. Manje sebe. Uh.
Puno sam razmišljala o toj riječi i o tome kako, kad postaneš mama, sve što činiš nekako činiš za svoju djecu i oko svoje djece. Brini o sebi da budeš bolja svojoj djeci, vježbaj da budeš primjer svojoj djeci. Radi na sebi jer djeca te gledaju i modeliraju tvoje ponašanje.
Zašto se toliko često podrazumijeva da je ženina dobrobit važna tek kad je povezana s nekim drugim? Zašto ne bi bilo dovoljno da želim biti dobro jednostavno zato što sam ja ta koja živi svoj život?
Upravo zato, kad radim sa ženama, vrlo se rijetko bavimo time kako se one odnose prema svojoj djeci i kako se njihova djeca odnose prema njima. Puno češće radimo na tome kako se one odnose same prema sebi. Kroz psihoterapiju na jedan način, a kroz pokret i ples na drugi. Te se dvije stvari negdje spajaju i kroz taj sam rad zapravo spoznala koliko je ženama nevjerojatno potreban prostor u kojem mogu biti ono što jesu, iskazati sve svoje osjećaje bez straha da će ih netko osuđivati i prosuđivati.
Prostor u kojem mogu biti ono što jesu, a da pritom ne razmišljaju o tome jesu li dovoljno dobre majke, partnerice, zaposlenice ili bilo što drugo.
Jer vremena u kojima mi mame ne razmišljamo o tome jesmo li dovoljno dobre mame jako su kratka. Doista ih je užasno malo.
Kad radim sa ženama, volim se baviti upravo tim pronalaženjem kontakta sa sobom, osobito kroz tijelo. Time da si dopuste odmor, tugu, ljutnju i sve druge osjećaje. Da si dopuste uživati.
A koliko je zapravo teško uživati kad postaneš mama? Ne govorim ovdje o uživanju u majčinskoj ulozi. Govorim o uživanju u vlastitom tijelu, u vlastitoj senzualnosti, u vlastitom vremenu koje ipak nekako pronađeš za sebe. I to je vrijeme koje najčešće ostavljamo za kraj.
Možda ga pronađemo jednom tjedno, u najboljem slučaju, a nekad čak i puno, puno manje. Žene koje ja susrećem najčešće ga pronađu ili si ga dopuste tek kad dođu do neke točke u tjednu, mjesecu ili životu kad više za ništa ni nemaju snage. I sama sam ponekad takva. Kao da odmor treba zaslužiti. Kao da smo moramo juriti i trgati se oko svega i svih prije nego si možemo dopustiti zastati.
Žene mi često kažu: „Htjela bih nešto napraviti za sebe, ali kad napokon dođe taj trenutak, toliko sam umorna da samo legnem i pustim neku seriju. Gledam u ekran, držim telefon u rukama…“
Dok ih slušam, razmišljam o tome koliko nam se često dogodi da ni u trenutku koji bismo trebale imati za sebe zapravo ne možemo biti prisutne. I totalno ih razumijem. Toliko smo umorne da samo pokušavamo isključiti sve ono što se događa oko nas i u nama. Naprosto nam je svega previše.
A onda se pitam koliko je toga povezano s načinom na koji smo naučile živjeti.
Naučile smo pratiti što se događa oko nas, prepoznavati tuđe potrebe i pokušavati ih zadovoljiti. Možda smo vjerovale da ćemo tako sačuvati mir u domu, u obitelji, da će sve biti dobro samo ako se dovoljno trudimo.
Danas smo nekako, kao roditelji, a osobito kao mame, upale u još jednu zamku. Želimo biti drugačiji roditelji od onih kakvi su bili naši roditelji. Želimo djeci pružiti prostor za osjećaje, želimo da mogu izraziti ono što osjećaju i da se ne moraju sramiti svojih emocija.
Međutim, to pružanje prostora za osjećaje ponekad se na kraju svede na to da im te osjećaje pod svaku cijenu pokušavamo olakšati i uljepšati. Pa zato pišemo njihove zadaće ili ih pišemo zajedno s njima. Kad plaču, brzo tražimo način kako ćemo ih utješiti. Kad osjećaju neku nepravdu ili se osjećaju loše zbog nečega, pokušavamo to popraviti.
Ne želim reći da radimo nešto krivo. Apsolutno ne. Samo želim reći koliko je to iscrpljujuće.
Pokušavamo djeci dati ono što mi možda nikad nismo dobile. Mnoge od nas rano su shvatile da trebaju biti dovoljno dobre, dovoljno senzibilne za okolinu i ono što se u njoj događa, dovoljno osjetljive na tuđe emocije.
I onda nekako same sebe dovedemo do trenutka u kojem smo potpuno iscrpljene.
Jer pokušavamo sve.
Pokušavamo ostvariti karijeru, održavati prijateljske odnose, biti dobre partnerice, biti dovoljno dobre, a možda nekad i savršene majke. Pokušavamo raditi na sebi, brinuti o obitelji, financijski, emocionalno i kroz svakodnevnu brigu o tome što ćemo jesti, kako ćemo organizirati život i kako ćemo sve stići.
Pokušavamo nahraniti sve oko sebe, a negdje usput prestanemo hraniti sebe.
Iako govorimo da znamo kako ne možemo imati sve, ipak negdje pokušavamo upravo to.
Ne možeš raditi kao da nemaš djecu, biti roditelj kao da nemaš posao, održavati kuću kao da nemaš ni jedno ni drugo, biti u formi kao da imaš neograničeno slobodnog vremena, kuhati kao da imaš nekoga tko će sve pripremiti umjesto tebe i biti emocionalno dostupna svima kao da nisi iscrpljena. I sve to u kalorijskom deficitu.
Ta računica jednostavno ne drži vodu.
Negdje putem ženama su postavljeni nemogući standardi i rečeno nam je da je to osnaživanje. Da možemo sve. Da možemo imati sve. Da samo trebamo pronaći dobru organizaciju, bolje rasporediti vrijeme, više se potruditi i naučiti kako sve to uskladiti.
Pokušavamo nositi sve uloge, zadovoljiti sva očekivanja, biti dostupne svima, a istovremeno jesti manje, biti mršavije, izgledati mlađe nego što jesmo i bolje nego što smo izgledale prije dvadesetak godina.
Kao da ni vlastitom tijelu ne možemo dopustiti da jednostavno bude ono što jest. Kao da i ono mora zadovoljiti još jedan zahtjev, još jedno očekivanje, još jedan standard kojemu bismo se trebale prilagoditi.
I onda oko sebe vidim toliko dobrih mama koje su umorne, koje osjećaju krivnju jer nešto nisu stigle, koje se pitaju zašto ne mogu sve ono što se od njih očekuje. Žene koje se trude, daju sve od sebe, a svejedno imaju osjećaj da negdje podbacuju.
A problem uopće nije u tome što se ne trudimo dovoljno. Problem je da se trudimo PREVIŠE.
Očekivanja društva, okoline, a onda i nas samih jednostavno su prevelika. Trudimo se biti nekoliko osoba istovremeno, a onda se još i krivimo što ne uspijevamo biti sve to.
I kad nam svega postane previše, ponovno čujemo: „Daj si vremena za sebe. Radi na sebi.“
Ali i to vrijeme za sebe često dolazi s nekim zadatkom. Radi na sebi da bi bila bolja majka, bolja partnerica, bolja na poslu, prisutnija za druge, da bi mogla više i da bi mogla bolje.
A ja se pitam: možemo li si dopustiti da budemo dobro i kad od toga nitko drugi nema nikakvu korist?
Možemo li odmoriti zato što smo umorne, a ne zato što ćemo nakon toga imati više energije za druge? Možemo li plesati zato što nam se pleše, uživati u svom tijelu zato što je naše i odvojiti vrijeme za sebe zato što to vrijeme želimo?
Možemo li jednostavno biti dobro zato što smo ljudska bića koja imaju pravo na dobrobit?
Meni je važno da svaka žena osjeti da, osim što je majka, partnerica, poduzetnica ili zaposlenica, kolegica i sve drugo što jest u ovom svijetu, ona je i ljudsko biće koje samo po sebi zaslužuje ljubav, pažnju i suosjećanje.
Ne zato što će tako biti bolja nekome drugome. Ne zato što će nekome više vrijediti. Ne zato što će bolje obavljati svoje uloge.
Nego zato što postoji.
I upravo zato vjerujem u prostore koje stvaramo za žene. Prostore u kojima mogu biti ono što jesu, skinuti maske koje možda više ni ne žele nositi i ponovno doći u kontakt sa sobom, svojim tijelom i svojim osjećajima.
Gdje ne moraju ništa dokazivati, ništa popravljati, ništa postizati.
Gdje mogu biti umorne, ljute, tužne, sretne, razigrane, senzualne. Gdje ne moraju svoje osjećaje objašnjavati, opravdavati ili umanjivati da bi bili prihvatljivi drugima.
Gdje nitko na njih ne vrši pritisak da budu bolje, uspješnije, smirenije ili zadovoljnije.
Nego jednostavno mogu biti.
Kao da dođeš kući i napokon odložiš neki težak teret koji si dugo nosila.
Mislim da su zajednice žena užasno važne upravo zbog toga. Zbog prostora u kojem ne moramo stalno biti sve ono što se od nas očekuje, nego možemo ponovno osjetiti sebe.
Jer žena nije samo ono što radi za druge. Nije samo ono što pruža, organizira, njeguje, stvara i održava.
Ona je i ona sama.
I možda bismo, uz sve razgovore o tome kakve bismo majke, partnerice i žene trebale biti, trebale malo više razgovarati o tome kako je nama u vlastitom životu.
Jesmo li dobro? Uživamo li? Osjećamo li svoje tijelo? Imamo li vremena za sebe? Možemo li biti tužne, ljute ili umorne, a da odmah ne tražimo način kako da se iz tog stanja izvučemo i ponovno postanemo funkcionalne?
Možemo li napokon prestati tražiti opravdanje za vrijeme koje želimo posvetiti sebi?
Ne moramo biti bolje zbog svoje djece. Ne moramo biti bolje zbog svojih partnera, kolega ili bilo koga drugoga. Smijemo željeti biti dobro zbog sebe.
I možda je to ono što bih voljela da si češće dopustimo: da ne moramo uvijek postati neka bolja verzija sebe, da ne moramo svaki svoj trenutak iskoristiti za napredak i da ne moramo svoju vrijednost dokazivati time koliko možemo podnijeti.
Možda možemo jednostavno biti žene koje imaju svoje potrebe, svoje osjećaje, svoje tijelo, svoje vrijeme i svoj život. Možemo biti žene koje griješe, žene kojima se nekad ništa ne da, koje ne uspijevaju savršeno u svemu i tome uopće ne teže.
Mame koje ne pokušavaju optimizirati svaki trenutak u danu. One koje sjede na kauču. Zeznu večeru. Nemaju isklesana tijela. Ali su zadovoljne.
Kako izgleda zadovoljna mama? Drugačije za svaku od nas. Ali vrijedi otkriti tu tajnu i vrijedi shvatiti da zadovoljstvo nije jednako savršenstvo.
