Ivka Armanda Todorović

Sjedim na kauču, pokrivena dekicom, pijem čaj, tipkam mail i razmišljam.. Razmišljam o muzici i plesu i svemu što od njega dobivam. Razmišljam o tome kako sam uz njega zavoljela svaku emociju, pa čak i tugu koju sam uvijek prije nastojala izbjeći. Tuga. Tako prisutna u svakoj od nas zbog različitih razloga..

No nije samo tuga ranjivost, ranjivost je svako ogoljavanje, pokazivanje svijetu. Sve ono što skrivate od svih pa i od samih sebe, kad jednom pokažete, pokazujete svoju ranjivost. Za nekoga je to tuga, nježnost, a za nekoga pak samopouzdanje, hrabrost, nemilosrdnost. Svaka osoba, svaka žena sve to ima u sebi. I ono što je društveno prihvatljivo i u nama ženama se potiče ali i ono što nije i što nekako naučimo skrivati.

U dvorani tu skrivanju nema mjesta. I baš zato, kao što svlačimo majicu, jaknicu, suknjicu ili hlače, svlačimo i dijelove sebe nametnute od društva. Trebala bi ovo, trebala bi ono, trebala bi ovako trebala bi onako. Zahebi sve to! Jedino što bi trebala je ništa. Nitko ne postavlja pravila koja moramo slušati, postavljamo ih same.

I zato je dvorana mjesto bunta. I zato svaki tjedan ulazimo u nju buntovne i slobodne biti to što jesmo. Divlje nesputane ranjive. Ljute, nježne, slabe ili jake i hrabre. Sve smo to mi. Zamišljam nas često kao divlje žene iz nekog davnog plemena koje se povlače negdje u divljinu, pale logorsku vatru, svlače se u one kožne krznene suknjici i plešu uz ritam bubnjeva. I ti bubnjevi u nama su glasni i sve glasnije, kao da lupamo nogama uzvikujući NE: Ne sputavanju, ne zakočenosti te predivne zone bokova! Ne zlatnim kavezima, utabanim putevima, dosadnoj svakodnevici u kojoj nas žele zakopčati u odijela do vrata, pretvoriti nas sve u bezlične, bespolne ljudde koji će automatizmom živjeti. Buđenj, posao, ručak, posao, kuća, spavanje – sve u nekom ritmu bez osjećaja zahvalnosti, bez osjećaja slobode.

Mi smo pobuna. Mi smo novi feminizam. I želimo imati sve što želimo. I ona koja je odabrala ostati doma i čuvati djecu i ona koja je odabrala ne imati djecu. I ona kojoj se sviđaju žene i ona kojoj se sviđaju muškarci. I ona koja pleše oko šipke i ona koja vozi motore. Sve smo mi pobuna. Pobuna nad tradicijom, pravilima, okovima.

Sjećate se priča o vješticama? Nismo li im pomalo slične?

A što kad bi vam rekla da može drugačije? ili već to i same znate..? što kad bi vam rekla da peglanje uz muziku u štiklama i kruženje bokovima može postati jedno posebno iskustvo? Što kad bismo običnu vožnju s posla u prometnoj gužvi pretvorile u avanturu vlastite veličanstvenosti uz zamahivanje kosom i kruženje zdjelicom? Što kad bi vam rekla da ne morate poštivati ničija pravila osim svoja? Biste li mi vjerovale?

Da možete u dvorani biti ne samo nježne i dobre, ne samo senzualne i voljeti sebe već slobodne, bezobrazne u sebičnom pokretu, lavice,, vučice totalno nesputane u svom tijelu i slobodi i samopouzdanju?

Biste li mi vjerovale?

*današnja inspiracija jest zapravo mail mojoj grupi Angelsicama. Toliko me ponio taj osjećaj bunta i slobodne žene da sam mail odlučila javno podijeliti.