Ivka Armanda Todorović

Odgovor se, kao i obično, krije u nama samima. I nije jednoznačan. Za mene, pronađen je na dvije razine – u mom umu ( ili stavovima) i u mojim emocijama.

Prvi odgovor došao je od mog muža. Lagano zavaljeni, gledali smo film o Mohamedu Aliju, koji je prkosio vojsci, državi i Crkvi. I upravo je rekao nešto ultra pametno o tome kako ga baš briga za sve učmale postavke i stavove, kad se muž okrenuo prema meni i rekao – Isuse, pa ti si Ali! Prasnula sam od smijeha jer se ne borim protiv bilo koje institucije, a pogotovo mašine američke vojske, ali shvatila sam što je htio reći. Fućka mi se za konvencije. I kako vrijeme prolazi, fućka mi se sve više i više i više.

Sve vi neudane ili rastavljene žene, znat ćete o čemu pričam. Ako si sama, vječito je pitanje kad ćeš nekoga naći, spominjanje biološkog sata, i skrušeni pogledi puni sažaljenja jer, jadna, ne dolaziš u paru.

To naravno nije bila istina, ali radovao me izraz lica nakon te rečenice. Kad sam se udala i dobila dijete, mislila sam da je s time gotovo. Ali ne! Kad ćete na drugo? Odgovor na to pitanje još uvijek smišljam, ali kad ga smislim bit će papreno. Samo da vidim izraze lica.

Ne borim se protiv establišmenta niti američke vojske, ali svaki drski odgovor na pitanje nepoznate ili polupoznate osobe koje zadire o moju intimu koji izazove gnušanje ili lagani šok, moja je mala pobjeda. Društvene norme 0, Ivka 1.

Iako se i sama ponekad osjećam kao u zlatnom kavezu, osjećaji i bura koju nosim u sebi omogućuju mi da se osjećam slobodno. Imam sve što bi žena mojih godina „trebala“ imati, a ipak sam ponekad nezadovoljna, tužna, živčana ili ljuta. U navali teorija pozitivnog razmišljanja i obaveze vječno nasmijanog lica, moja je osobna odluka biti tužna, živčana i ljuta.