Imaš li i ti sindrom dobrice? Gdje prestaje dobrota, a nastaje nisko samopoštovanje?
Staviti sebe na prvo mjesto i na svojevrsno prijestolje u svom životu možda nekom može zvučati sebično ili čak to može nazvati narcisoidnim, ali to su nam uvjerenja usađena kroz godine odgoja, škola i utjecaja drugih ljudi zbog kojih sebe smatramo boljima ako prvo udovoljimo potrebama svih bližih i ne tako bliskih osoba, a tek onda se posvetimo svojima. Ako ostane vremena.
Nikad nisam sama imala takvo uvjerenje, a što sam starija sve snažnije sam sigurna u to da sebe uvijek moram staviti na prvo mjesto. I u nekim bliskim odnosima to isto činim jer smatram da tek tada kad su moje potrebe na prvom mjestu mogu iz čistog zadovoljstva i želje zadovoljiti potrebe ljudi koje volim i cijenim. Znao mi je muž to i reći u nekoj raspravi – ti se uvijek pobrineš prvo za sebe. Iako me to na prvu malo zabolilo, shvatila sam da sam sretna što je u pravu. Nemojte me krivo shvatiti, obožavam pomagati drugima, činiti usluge, dati svoje srce na pladnju i dijeliti sve materijalno i nematerijalno sa širokom skupinom voljenih ljudi, ali nikad neću učiniti nešto što se ne poklapa s mojim željama i potrebama. Ako mi se ne da, ne idem. Ako mi je jako stalo da usrećim osobu koja me traži da idem, onda mi se i ide.
U svojem poslu se susrećem s puno žena koje će učiniti sve za svakoga. „Dale bi i bubreg za druge“ , kako se ono kaže? I sve su redom predivne, uspješne žene koje su mile i drage prema svima. Prema svima, osim prema sebi samima. Možda se na prvu to ne vidi jer ih i davanje drugima usrećuje, ali njihova su srca i umovi prepuni zamjeranja sebi, grešaka koje si nikad nisu oprostile i ispunjeni vratima koje nikad nisu zatvorile, a sve u želji da budu – dobrice.
Gdje je granica? Gdje prestaje dobrota i nastaje nisko samopoštovanje teško je odrediti. Mislim da je to prilično individualno za svakoga od nas i da naša unutarnja svijest itekako zna gdje prestajemo mi i počinje želja za udovoljavanjem drugima. Ponekad udovoljavati drugima može biti rezultat niskog samopoštovanja, a ponekad samo želje da se svidimo svima. Vjerujte mi, nije se rodila osoba koja bi se svima svidjela. A to zapravo nije ni važno. Najvažnije je svidjeti se sebi, a tek onda sve ostalo. Ne možeš dati ono što zapravo nemaš, zar ne?
Baš zato, žene kad plešu prvo krenu iz straha od neuspjeha i želje da zadovolje nečija očekivanja. Ono što ih mi nastojimo naučiti, da plešu isključivo za sebe i zbog sebe kao što meditiraju isključivo za sebe i zbog sebe, zahtijeva određeno vrijeme i suočavanje sa sobom. Zahtijeva razvoj samopoštovanja kroz prihvaćanje svog tijela u početku, a kasnije i prihvaćanje cijele sebe i svih dijelova svoje osobnosti.
Kad prihvatiš sebe, polako krećeš primjećivati sve svoje dobre strane, svoje vrline i prednosti i učiš ih slaviti. Pri tom mislim i na slavljenje svoje ljepote, iznutra i izvana. Tek onda okrećeš se manama i polako spoznaješ da su i one prekrasne. I zadnja stvar koju doživljavaš je oprost. Svi činimo greške i ma koliko imali sindrom „dobrice“ kad-tad nekoga, najčešće nenamjerno, povrijedimo svojim postupcima. Ili povrijedimo same sebe. Ako još nismo osvjestile sebe i krenule u razvoj samopoštovanja, onda kreće krivnja, samooptuživanje i izostane ono najvažnije – oprost samoj sebi. Kao u onoj pjesmi, „okrećemo ringišpil u svojoj glavi“ i sami sebe iskupljujemo čineći još dobra drugima na uštrb sebi.
Radeći na slobodi vlastitog tijela, radimo na slobodi duha, emocija i osobnosti. I to se vrlo brzo vidi u pokretu. Kad počneš sebe stavljati na prijestolje, slaviti svoje vrline i voljeti svoje mane, plesati imajući na umu samo svoj osjećaj, a ne tuđa očekivanja, onda tijelo postaje fleksibilno, fluidno, opušteno. A pomoć, koju daješ i davati ćeš nakon toga, bit će iskrenija, s pravom namjerom i uvijek s tobom prvom na umu. Voli sebe, da možeš voljeti druge.
Izvor: https://zdravakrava.24sata.hr/psiha-i-seks/imas-li-i-ti-sindrom-dobrice-sada-je-vrijeme-da-stavis-sebe-na-prvo-mjesto-14402
