Brutalno svoja i zašto?

Otkad sam počela intenzivnije pisati na blogu i dio svojih razmišljanja koje inače dijelim u mailovima svojim Angelsicama koje pišem svaki tjedan, vrlo često u inbox dobijem savjete tipa – ti si dobra mama, nemoj se toliko brinuti ili – bit će sve u redu, prepusti se, i slično. Iako iskreno cijenim i volim svaki komentar i iskrenu podršku, ne pišem zato jer šaljem poziv u pomoć . Ne pišem da privučem pažnju.  A još manje pišem kako bi izazvala sažaljenje ili dokazala svoju vrijednost.

Pišem zato jer želim pokazati da ima načina. Kad sam imala osjećaj da sam na vrhu, kad je sve išlo „kao po loju“ u mom životu i kad sam prevazišla sve izazove, bar na trenutak, pisala sam o tome. Dijelila sam svoje uspjehe, cvjetiće i borbe iz kojih sam izašla kao pobjednica. I to čine mnogi. To čini većina. I kad su dobro i kad nisu. Možda tako tješe sami sebe, možda izgrađuju neku sliku koju žele da drugi na van vide, a možda jednostavno imaju čip u glavi baždaren samo na leptiriće i cvijeće. Ja nemam.

Svaki tjedan u dvorani potičem žene da budu tko jesu. Potičem ih da se nakon nekiliko tjedana pred punom dvoranom nepoznatih žena skinu u grudnjak trudeći se osvjestiti i isplesati seksi pokrete. Ranjive su u tom trenutku. Ranjivije nego su ikad mislile da mogu biti. Tjeram ih da se unatoč strahu zavrte na šipci. Da se zavrte iako uopće nimalo ne vjeruju da to mogu. Tjeram ih da u plesu osvjeste i osjete sve osjećaje. Tjeram ih da osjete i jad i ranjivost i bol i tugu i sreću i radost, i djevojčicu, i beskrajno snažnu ženu i seksi macu. Tjeram ih da budu brutalno iskrene prema sebi.
Tjeram je možda gruba riječ, možda sam trebala odabrati riječ potičem, ali kad se stvarno nađeš u situaciji da izvršiš zadatak za kojeg nisi nimalo spremna, možeš se osjećati da te netko tjera. Više je to poticanje. Pružanje sigurnog mjesta. Podrška. I fizički i psihički i emotivno.

I tko sam ja ako učim druge žene da prigrle sebe sa svim što jesu, osjećaju i što im se događa, a pišem samo i isključivo o izazovima koje sam već pobjedila. Ima ih. Mogla bi pisati stalno o tome kako sam ostavila siguran posao i krenula na put ostvarenja snova. Mogla bi pisati o uspjesima koji su slijedili nakon neuspjeha, jer ima ih. Mogla bi pisati o ostvarenim ciljevima, borbi s postporođajnom depresijom koju sam prigrlila i pobijedila. Pišem i o tome.

Ali ne želim samo pisati o pobjedama i prošlim porazima koje sam integrirala i izvidala rane i izrasla iz toga veća i bolja. Ne. Ja želim biti s vama u rovovima. Želim biti ta koja će reći – da, i ja sam takva. Da, i ja sam ranjiva. Da, i ja se borim s istim i sličnim stvarima s kojima se boriš i ti. Želim reći, da teško mi je ali, nosim se. Sada i ovdje. Želim biti u blatu svih negativnih misli s tobom i pokazati ti – ovako se ja nosim s tim. Nekad uspijem, nekad ne. Nekad volim sebe, nekad ne. Ali ovo, ovo i ovo činim da se iz straha preobrazim u hrabrost, iz mržnje u ljubav, iz grča u slobodu. Sada i ovdje. Ne nakon što je prošao izazov  a ja sam se uspela još jednom na stepenici osobnog razvoja. Nego sada. U blatu. Na prvoj liniji fronte. S tobom.

 Osobni i duhovni razvoj nije ravna cesta prema gore. To je vijugavi put koji nam uvijek daje izazove, ako smo pokazale da smo spremne kročiti putem kojim ne ide svako. Nekad nas uči kroz lijepe događaje, nekad kroz one koji su nam manje lijepi, a nekad kroz one za koje imamo osjećaj da ih ne možemo podnijeti. A možemo. Ne kažem da nema odjednom probuđenih koji sve razumiju i nose tajne svemira na dlanu. No kad prestanemo rasti, prestanemo živjeti, a zato je važno da imamo izazove. I to što ih neko na van prihvaća bez problema, ne znači da je jači od tebe ili mene. Samo drugačiji.
Dok se ne uspnem na neku novu stepenicu, želim biti iskrena u svojem pisanju. Želim pokazivati sve sada i ovdje. I ne, nitko zapravo nema pojma oko čega se točno trenutno vrtim u svom razvoju jer to nije ni bitno. Bar ne meni. Bitno mi je da i na ovoj točci života kad mi se trese tlo pod nogama podijelim s tobom kako nastojim postati rijeka. Protočna, slobodna a tako snažna.
Samo tako mogu onda slijedećii put Tebi ili bilo kojoj drugoj ženi u dvorani reći – razumijem te. Ispleši to. Isplači. Izgovori. Nemoj šutjeti. Stajati. Navlačiti lažan osmijeh. Predaj se. Budi rijeka.

Processing…
Success! You're on the list.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.