Kako biti savršena mama?

Odgovor ću dati odmah na početku. Nemoj imati djecu. Jer, kad postaneš mama, sve tvoje „ja neću nikad“ „ja ne bi to tako“ i ostale zavarancije, padaju u vodu.

Razmišljala sam zapravo o čemu da pišem danas cijeli dan, i kako to uvijek biva, odgovor dođe sam od sebe. U zadnje vrijeme često čitam kolumne i blogove u kojima se mame proziva za ovo ili ono. Za tablete koje daju svojoj djeci ili za to što udovoljavaju nekoj njihovoj želji ili pak , druge strane, što ih puste da plaču u javnosti iako su preglasni. Prigovara im se što im ne daju čokoladu ili što im daju čokoladu. Što su preblage ili prestroge. Zapravo, u zadnje vrijeme često čitam blogove o majčinstvu od žena koje – nisu mame.

Internet je slobodno mjesto za izražavanje mišljenja i svatko naravno ima na to pravo. Izraziti svoje mišljenje. O svemu. No ipak, na ovo se naježim. Možda zato jer sam i ja, prije nego sam rodila, bila strašno pametna na temu majčinstva. O da, okretala sam i ja očima na vrišteće toddlere i u sebi vrtila osude kad bih vidjela mamu koja je izgubila živce. Naravno da sam mislila kako će moje dijete jesti samo organsko povrće u kombinaciji s najfinijim proteinima. Čorak stara. Čorak. Na toliko razina.

Ako me nečemu majčinstvo naučilo, onda je to da je „ne osuđuj“ prilično dobra zapovijed. Jer, prema slavnom Murphyevom zakonu sve za što nekoga osuđuješ, dogodit će se tebi.

Moj Vito je apsolutni kralj ispada na javnim mjestima. Ali mislim kralj ispada. Kad krene njegov show program, najbolje je začepiti uši i pobjeći u drugom smjeru. I naravno da odabere dan kad mi se žuri ili sam posebno pod stresom ili sam neispavana jer Oni imaju te senzore, znaju kad ste najslabiji. Drama je ujutro jer pere zube sam, a drama je i ako mu ih ja operem. Oblačenje hlača ili bilo kojeg odjevnog predmeta traje nekad toliko dugo dok ja ne posustanem i pustim ga da ode u vrtić u pidžami. Onda se smiri i ode, ali sad ima i novu foru, kad dođem po njega neće doma. Dakle, neće u vrtić – show, neće doma – show. Kad se samo sjetim blijedih pogleda koje otrpim dog ga svom snagom guram u autosjedalicu nakon što sam pokušala sve ostale metode opisane u bezbroju knjiga koje sam pročitala o roditeljstvu!
IMG_3588IMG_3589
Uvijek mi je bilo grozno kad bi vidjela mamu koja se zaderala na svoje malo slatko djetešce, ali pogodi što, nekad je visoki ton jedino što imaš. Uglavnom ne pomaže, ali to je jedino što imaš.
I da, ignoriranje zahtjeva toddlera koji hoće 85. čokoladu i puštanje da se dere je isto jedino što možeš. Jer ako naprimjer on želi ići, a ti ne želiš, derat će se glasnije od sto vragova. I kad popustiš jer ne želiš smetati, ili  ti je neugodno, gotova si zauvijek. Lijepo oni to povežu. Mama ne želi ići. Ja se jako derem. Mama ide. I uskoro to postane pravilo, gdje god išla. Nemojte mi skočit odmah za vrat, neću ga sigurno vodit u fensi šmensi restorane da se dere za uho parovima na romantičnoj večeri, ali ono, nekad ga moram nekamo odvest. Da se nauči ne derat.
Oh i hrana.. Oh hrana. Tu sam totalni feller. Onak propast majčinstva. Duboki ponor. Nemajka. A sve je započelo tako divno. Odabrala sam metodu Beba vođa dohrane i uživala u počecima hranjenja mog mladunčeta usprkos neredu kakav si ne možete ni zamisliti. A tek ponos kad smo s njegovih godinu dana haračili restoranima Lisabona, a moj klinac žlicom i vilicom guta sve što su zadivljeni konobari pred njega stavljali. Tikvice, blitvu, ribu, meso, juhe variva. Daj šta daš. I odjednom je bajka završila. Opet čorak. Neuspjeh. Nemajka. Ne znam točno u kojem trenutku i gdje je probao hranovke, salamu i bonbone jer mi to doma ne jedemo, ali je probao. I danas mi je dan kad pojede nešto zdravo – praznik. Iako u našoj kući pazimo na prehranu i uvijek jesmo. I ja ga ne znam natjerat. Ako neko ima provjerenu metodu, slušam!

Uglavnom, zašto to sve pišem. Jer mame su na najvećoj vjetrometini osuda. Osuđuju nas druge mame, osuđuje nas društvo i osuđuju nas ljudi koji nemaju djecu. I sve osude jednako bole. Pravimo se da ne bole, glumimo da smo kul i da nas nije briga što drugi misle, ali osude bole. I zato, ako nisi mama, ne znaš, jer čuvanje klinaca od sestre/brata/frendice ne može se usporediti s čuvanjem vlastitog djeteta i svega što uz to ide.
Ako jesi mama, ne osuđuj drugu. Jer tvoje dijete je možda drugačije od mojeg. Ti si možda mirnija/pametnija/stroža mama od mene. Ali to ne znači da si bolja. Sve radimo najbolje što možemo i najbolje što znamo.

Ostaje i za kraj ona najteža i najbolnija osuda. Od osobe koja nas nikad ne bi trebala osuđivati. Od nas samih.

I zato slijedeći put kad poželiš osuditi mamu čije dijete vrišti/igra tablet/jede čips ili je na njega mama dignula glas, udahni i izdahni i odaberi nešto drugo. Pogled „znam kako ti je“ je melem na ranu. Ili mali osmijeh „sve je oke“. Pregrizi jezik. Nije lako biti mama.
img_3613.jpg

Tekst napisan za i objavljen na najboljem portalu za mame – www.supermame.hr 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.