Hiperproduktivnost, lijenost ili preživljavanje?

Upravo sam sjela za laptop na terasi, nakon što sam se jedva ustala, i krenula smišljati novi tekst za blog. Tema mi se već danima vrti po glavi, ali ne znam kako je sročiti jer, kao što sam pisala i ranije, vrijeme u kojem živimo je vrijeme žive dualnosti u kojem se zahvalnost isprepliće s velikim stresom, a strah s nadom u neku bolju budućnost.

Istovremeno, nad nas se nadvio pritisak da je sad vrijeme kad trebamo biti hiperproduktivni, kad trebamo nadoknaditi sve što nismo stigli u žrvnju života, kad trebamo naučiti 74 nove vještine ili čak pokrenuti ili preokrenuti biznise. Znam znam, ne potpadamo svi pod takve pritiske, ali neki od nas, navikli na postizanje, na ciljeve, na želju za disciplinom i valoriziranje svojih uspjeha, lako mogu osjetiti da nešto ne čine ispravno.

Ne možemo izbjeći da ovo nije razdoblje za neke od nas ima neke prednosti. Ja uživam u vremenu koje imam s klincem i mužem i nekako se osjećam na trenutke kao da sam se vratila nazad u vrijeme, kuhamo, spremamo, sadimo vrt i kopamo oko zgrade. Po prirodi sam neki poluintrovert pa iako mi fale neki ljudi koje volim, čak bi se moglo reći da uživam jer mi se maknuo pritisak da stalno negdje moram ići, nešto stizati, nešto doživljavati. Tako da, ok sam. Ali, daleko sam od produktivnosti, od vremena za sebe koje sam imala i cijenila u neka druga vremena.

Ne kažem da se moje dijete ne zna igrati samo, ali tu je cijeli dan i meni je prirodno da me stalno nešto pita, traži, želi društvo koje je nekad imao u vrtiću. Osim toga, naviknut je na bake, dede, bratiće, lunjanja po gradu i prirodi. Crta sam, igra se sam, ali i u njegovom životu nastala je velika rupa koju treba popuniti aktivnostima. Traži gliste po vrtu, kopa s tatom, kuhamo skupa, ali opet mu fali.

Osim toga imam muža s kojim sam prošla sito i rešeto , osobito zadnjih nekoliko godina, pa se sada lakše nosimo s time što smo zajedno 24/7. Idemo si na živce ponekad da, bude tu i svađe, ali naučili smo se donekle nositi s manama ovog drugog i naučili smo se da si ne moramo savršeno pasati kako bi se voljeli i poštovali.

Sve to pišem da se hvalim. Haha. Ne, nego zato jer želim reći da u ovim neidealnim uvjetima, imam idealne uvjete za nošenje sa svim ovim, a opet mi je produktivnost jako blizu nuli. Znam koliko trčim inače u životu i koliko nemam vremena da pišem, čitam, sredim si neke stvari po stanu i zbog toga sam i ja ovu iozolaciju započela sa željom da se sada tim stvarima posvetim više. Kako sam vlasnica plesnog studia, dani su mi često ispunjeni treninzima, privatnim satovima i trčanjem od studia doma, do vrtića, i tako dalje. Baš zato, mislila sam nadobudno, sad će biti vrijeme da pišem, da sjednem sa sobom i vidim kamo ću i kako dalje sa svojim poslom i životom, da odredim koju ću edukaciju dalje završiti, da obrišem stare mailove, aplikacije i da snimam videe koje želim snimati godinama. Imam idealne uvjete u neidealnim uvjetima, a opet nemam volje, vremena ili motivacije za bilo što od toga.

I onda odem online i samo proskrolam kroz svoj feed i vidim – napravi ovo, završi sad ono, preokreni bniznis, visi na drvu, postani najbolja verzija sebe. I mislim si… A kako je ženama zatvorenim sa zlostavljačima? Kako je osobama koje rade od kuće dok istovremeno u stanu od 40, 50 kvadrata imaju troje djece i ne mogu u park, na livadu, isprazniti svu tu energiju? Kako je onima koji rade u bolnicama i njihovim partnerima ili partnericama? Tko će njima dati savjet da iskoriste karantenu za osobni razvoj?

Ne kažem da ima išta loše u tome, da se ovo vrijeme iskoristi za nešto pozitivno. Ali osobni razvoj može se dogoditi u žrvnju tog života, stresa i traume koju svi proživljavamo, ma da se neki prave da je nema. Osim toga, ima mama (poput mene) koje nisu sklone izrezivanjima kolaža, plastelinu i ostalim aktivnostima i kraftovima kojima bi trebale zabaviti svoju djecu. Pritisak ide i na nas. Sad je vrijeme za kvalitetno vrijeme s klincima. Yeah right. Moje kvalitetno vrijeme sastojalo se puno više od putovanja, izleta, zajedničkog istraživanja. Kolažem, plastelinom i kraftovima moje se dijete bavi samo. I neće se to promjeniti samo zato jer mi je netko rekao da ostanem doma.

S druge strane, ja stvarno jesam napravila nešto što dugo odugovlačim. Snimam online video treninge za žene, i u tim trenucima zaboravim na sve – na koronu, na izolaciju, na to da posao zapravo više nemam. Jučer sam u studiu sasvim zaboravila da živimo u nenormalnim uvjetima. A onda sam sjela u auto, krenula doma, prošla pored dućana ispred kojeg je stajalo 30 tak ljudi u razmacima od 2 metra s maskama na licima. I shvatila – ne, ništa od ovog nije normalno.

I baš je zato normalno da nismo produktivne, da se osjećamo malo ovako malo onako, da se diže bura emocija, da smo u stresu, pa u miru. Da smo zahvalne, ali i lude od svega.

Osim onog bisera da moramo biti hiperproduktivni, bezbroj je i bisera koji optužuju one u strahu ili panici i koji kao moje dijete koje stalno viče mama – viču nemojte osjećati strah ili ljutnju, to oslabljuje imunitet. No shit sherlock?!

Misle li stvarno ti ljudi da se drugi boje namjerno, nemam pojma. Ali reći ću vam da unatoč svim tehnikama, meditacijama, radu na sebi i pozitivnim mislima, emocija straha je kao i svaka druga emocija – nemoguća za suzbiti kad nasrne.

Da, može biti stvorena prevelikom konzumacijom vijesti, ili lošim mislima, ili razmišljanjem o crnoj budućnosti, ali može do nas prodrijeti čak i ako se trudimo gledati na svijetliju stranu života. I tu ne govorim samo o najcrnjim scenarijima koje sam navela ranije koji ljudima teško padaju u izolaciji, već i o toj nekoj kolektivnoj atmosferi koja se nadvila nad nas htjeli to ili ne. Ljutnja? Pa sasvim je normalno da je osjetimo. Čak i ako prihvaćamo život, čak i ako znamo da je sloboda nešto što nosimo u sebi i nitko nam je u tom smislu ne može oduzeti, čak i ako prdimo duge i jašemo na jednorozima, normalno je da smo ljute. I ne, neće pomoći onima koji osjećaju ljutnju ili strah ako im kažemo da to ne osjećaju. Kao da nekome kažeš da ne osjeća ljubav, radost ili tugu. Ma bilo koju emociju. Postići ćemo samo da se uz ljuto i ustrašeno, osjete i krivo. Jer.. sad je vrijeme za produktivnost, uživanje, odmor… Pa otkuda onda strah…

Živi i pusti druge da žive. Sad vrijedi više nego ikad. Ponudi uho za slušanje, rame za plakanje. Ne krivi. Raditi na sebi može se i u žrvnju života, dok se događa kaos, dok osjećamo ljutnju i strah izmješanu s pozitivnim emocijama. Sad jest vrijeme za rad na sebi, čak i ako ne možeš ni minutu zapravo sjesti u miru sa sobom. Ako želiš postizati, postiži. Ako želiš samo ovo preživjeti, učini to najbolje što znaš.

Nikako da svi shvatimo da nismo svi isti. Nemamo svi iste traume, iste umove, istu razinu osjetljivosti, iste potrebe. Ali ono što nam može biti zajedničko jest suosjećajnost i tolerancija. I da, nekome je potreban bijeg od ovog. Vjerujem i mnogima koji pišu sad o ekstremnoj motivaciji. Ekstremnom radu na sebi i svom (potencijalnom) biznisu. Nema boljeg bijega od emocija od bijega u hiperproduktivnost. Samo je ona društveno prihvatljivija od alkohola, droge ili binganja serija na netflixu. Tako da je i to oke. Bijeg. Ali pitanje je kada će nas i kako, emocije koje skrivamo od samih sebe, ipak sustići.

I tako mi možemo pričati kako smo svoji i autentični, ali glasovi drugih dopiru do nas. I stvara se osjećaj da ne činimo nešto dobro. I inače u životu, a sada rekla bih više no ikad, jer smo više no ikad nekako povezani. Čvrsto nas veže ovaj kaos. Neizvjesnost. Nerazumijevanje odluka i situacije. I zato je važnije no ikad da sad brinemo o sebi kako znamo i ublažimo si situaciju kako možemo. Vrijeme je više nego ikad da stanemo ako nam paše ili budemo hiperproduktivni ako nam to pomaže. Barem mi koji još imamo krov nad glavom i ne dijelimo taj krov s nekime tko nas uništava.


Zahvalnost? Da. Ali ne pod cijenu izražavanja i svih drugih emocija koje tako ne volimo. Biti autentična i svoja znači pronaći put svakoj emociji da se izrazi. Meditirati znači vidjeti sve u sebi i oko sebe kakvo jest. ( i to ne nužno dok sjedimo i dišemo). Tako smo jednaki, a tako drugačiji, poštujmo te razlike i neka svako čini najbolje što može za sebe u ovom trenutku. Čineći najbolje za sebe zapravo činimo i najbolje za druge jer samo iskrena osoba može iskreno pružiti ruku drugome.

Biti osvještena ne znači da nemaš emocije. To znači samo da si ih spremnija osjetiti više nego ikad. Kao da si stala raširenih ruku prema nebu i puštaš da život struji kroz tebe. Neuredan, lud, kaotičan – život.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.