Koliko svog smeća prenosimo djeci?
Prvi dan vrtića. Prvi dan druge godine vrtića. Dakle sve znam, bila, prošla, jasno mi je. Prestat će plakati čim ja zatvorim vrata, igrat će se, jest će bolje nego doma, i bit će sretan kad dođem. Totalno sam mirna i kul odradila sve pripremne faze, razgovaramo o tome već neko vrijeme i bila sam ono, totalna Supermama, spremila sam njega i sebe s mirnoćom. Ono, vau. Bravo ja.
Do trenutka dok nismo došli u vrtić. Njegove su me suze zabolile. Hvatao se za mene kao da ga ostavljam u konc logoru. Panika. Strah i tuga u očima bile su stvarne. A meni u glavi samo jedna misao – prošle godine plakao je jer nije znao kamo ide, bila je to promjena, ali ja sam znala da je to normalno. Pa zašto plače ove godine? Zašto mu je panika u glasu kad čuje riječ vrtić, a kamoli kad slučajno autom krenem u tom smjeru… Izdržala sam stoićki i mirno, iskomunicirala svoje emocije, rekla mu da je i meni teško, poljubila ga, zagrlila i predala teti. Totalno sam okej.
slika koja opisuje trenutni filing
I sjela u auto. Vuuum. Suze. I to ne bilo kakve. One prave, krokodilske suze. Sjetila sam se svojedpbnog teksta Andree Andrasy koja još nije mama, a kritički je pisala o nekoj mami čije dijete bez tableta dobije, citiram, „slom p…e“. E pa to je to, to sam dobila – „slom p…e“. Nakon tradicionalno mamećeg samorazgovora s tematikom – ti ne valjaš, stala sam, udahnula i postavila si pitanje. Plačem li ja radi njega, ili radi onog što njegove suze u meni bude.
Nikom nisam ovo rekla ali oduvijek sam bila tjeskobna. Nisam išla u vrtić, tek u malu školu, ali uvijek s grčem. Mala škola – grč. Škola – grč. Faks – grč. Ja sam ekstrovertirani introvert. Obožavam ljude, volim biti okružena s njima, a istovremeno vapim često za samoćom toliko da mi se ne da biti s nikime. Ali nekad moraš i kad nećeš. Pa ti nije dobar osjećaj, fče te između trbuha i prsiju, imaš knedlu u grlu i držiš se. Ne znam točno otkuda taj osjećaj, znam da ga istovremeno volim i ne volim. Ne volim jer bi radije da sam sama sebi malo lakša, a volim jer je baš taj osjećaj ono što me tjera dalje. No, vratimo se na ono što sam htjela reći.
Vitine suze danas su potaknule lavinu mojih emocija. Iz djetinjstva, mladosti, odraslog života. Točno sam znala kako se osjeća. Ne kao mama (jer mama sve zna hahahahahaha. Not. ) nego kao čovjek. Moja me empatija dovela do suosjećanja, a moje traumice do fizičke boli što ga sad moram ostaviti u vrtiću, a znam i osjećam da bi bilo gdje bio osim tamo. Ja nisam tipična mama. Nije mi teško kad ode bez mene na more, ne patim jer sam na putovanju bez njega, ne bih nikad ostavila posao ili sve ostale segmente svog života da ostanem doma, i počela sam ići bez njega još kad je bio malena beba. Dakle, u tome nije problem. Problem je baš u tom osjećaju koji su u meni probudili njegovi osjećaji. U nekom neosvještenom dijelu mene, kojeg sam u tom trenutku osvjestila. I to me navelo da mislim… Koliko svojih neproživljenih drama, neizraženih emocija, neispunjenih potreba prenosimo na svoju djecu? Bezbroj.
Moja se bol danas preobrazila u zadovoljstvo što sam to osjetila. Ne, to ne znači da me manje boli, ali znam zašto me boli. Znam otkuda dolazi i kako se nositi s njom. I ono najbolje od svega, znam da ga znajući to, ostavljam tužna ali mirna da se suoči sa svim onim situacijama s kojima radije ne bi. Jer bit će ih. U školi, na poslu, u vrtiću, na cesti. Bit će ih. I bilo kakvo popuštanje u tom smislu bilo bi baš to – popuštanje. Popuštanje jer je tako meni lakše, jer je meni teško ostaviti ga jer se ja ne mogu nositi sa svojim ili s njegovim „negativnim“ emocijama. Sa suzama mogu živjeti, s ovim ne bih htjela. Svaka ova stepenica njemu je priprema za osnaživanje kroz život, a meni učiteljica o meni i o mom životu.
Znam da će se ovo nekome činiti kao sitnica i pretjerano filozofiranje oko neke normalne stvari kao što je vrtić, ali ovo nije tekst o prvom danu vrtića, ovo je tekst o osvještavanju.
