Ivka Armanda Todorović

Zašto nam je nedovoljan – običan život?

Danas se, barem u svijetu kakvog ga ja vidim, sve promatra kroz nisam dovoljno _____ filter. Nisam dovoljno dobra, nisam dovoljno uspješna, nisam dovoljno bogata, nisam dovoljno posebna. Moj život nije dovoljno poseban. U proganjanju savršenog života u kojem težimo slikicama kakve vidimo na instagramskim profilima ili u filmovima, voditi običan život čini se zastrašujućim.

Puno pratim youtube filmiće i volim to gledati i u zadnjih nekoliko godina čini mi se da se savšenstvo i postizanje nevjerojatnih ciljeva, na engleskom bi to bila riječ extraordinary, ne znam koja bi bila u hrvatskom jeziku. Ekstra običan, neobičan život. Čak postoje i nove riječi da bi se opisalo ljude koji imaju i vode takav život – superachievers. Superpostizači.

Hvata me jeza od same riječi, iako sam i sama od onih koji ne cijene običan život dovoljno. Možda je to zato što sam rođena na granici s Millenials generacijom ili zato što sam od malena u svojoj obitelji bila ona koja će uspjeti, ona u koju se polažu sve nade, ili sam vrlo rano, pod utjecajem okoline i medija, shvatila da je jedini život vrijedan življenja – ekstra običan život.

Ekstra običan brak, ekstra obično dijete, ekstra običan posao, dani, mjeseci godine. Vidim toliko ljudi koji tome teže, uključujući i mene. I nije toliki problem težnja za nečim većim od sebe, težnja za utjecajem, želja da ostaviš nekakvo nasljeđe na ovom svijetu, problem je što pri tom zanemarujemo ono što nas doista može učiniti sretnima – obični trenuci. Običan život. Jer u običnom životu skriva se sva ljepota trenutaka kroz koje mi prolazimo bezglavo, ganjajući neobične trenutke i pitajući gdje su svi ostali trenuci od petka do nedjelje – nestali.

Vjerujem da je potreba za vođenjem ultra posebnog života dovela do toga da je sve više ljudi tužno, nezadovoljno, da osjećaju prazninu i kao da im nešto fali. I sama to osjećam, i sama sam si dozvolila da moja zdrava ambicija i zdrave želje i ciljevi narastu u velike nemani u težnji da popunim “nikad dovoljna” prazninu. Neke su mi važne stvari izmakle skoro iz ruku jer mi je pogled bio stalno uperen prema naprijed, toliko kao onom konju za utrke kad ima one čudne naočale. Nisam stala da uživam u jednom postignuću već sam jurila za slijedećim. Nisam cijenila ovo oko sebe jer to oko mene nije bilo tako blistavo, u mojim očima, koliko je bilo blistavo ono ispred mene.

I ne nisam se promjenila. I dalje imam malu čavkicu u sebi koja me kvoca po glavi. Ne hodaj malena ispod zvijezda, „najkrivije“ je tumačena rečenica od svih. Ne hodaj malena ispod zvijezda, možeš ti više, možeš bolje, hajde još, nemoj stati, šta ti je to, nisi još ništa postigla, a imaš 35 godina. Vikala je čavkica. 35 godina i umor od života? Jel to to? Je li težnja za življenjem extra običnog života i preziranje običnog života doista vrijedna umora od života prije četvrtog desetljeća? Meni ne.

Pa što ako ćeš imati jedan sasvim običan život? Pitala sam se. Baš kao što sam se, kad sam se nedavno našla u financijskoj stisci, pitala ima li sve smisla ako ne mogu putovati? Smiješno. Čak sam išla toliko daleko da sam bila tužna jer ne mogu putovati i to u periodu u kojem ionako ne bi putovala, periodu od 3 mjeseca. Ali ja sam se inače ložila na planiranje, biranje slijedeće destinacije, istraživanje. I sad to nemam. Život više nema smisla.

Jer kava s frendicom nema smisla i ne čini život. Jer osmijeh i divljanje mog trogodišnjaka nema smisla. Jer posao koji volim nema smisla. Jer ples nema smisla. Jer zagrljaj mog muža nema smisla. Jer jutarnja meditacija i kava nemaju smisla. Jer to što živim u stanu s najljepšim pogledom uopće nema smisla. Nema smisla zato što trenutno ne mogu imati putovanje dostojno holivudskih filmova.

A da probaš putovati prema sebi? Pitala me moja psihologica. I bum! Kao kad se u crtićima upali ona žaruljica likovima iznad glave, meni se upalila lampica. Nema li ljepšeg putovanja od putovanja u sebe?
I ne ovo nije tekst u kojem vas podsjećam, kao i svaki drugi tekst danas, da budete zahvalni na malim stvarima. Ovo je samo tekst koji vas podsjeća da je običan život ono što nam promiče dok težimo savršeno neobičnom životu. Jer život ne čine trenutna zadovoljstva, genijalna kupovina, još jedna diploma, savršeno putovanje, zaljubljeni trenutak ili padobranski skok. Život je sve ono između tih trenutaka – hrpa neusklađenih, nesavršenih, smotanih, radosnih, tužnih, običnih sekundi u našem danu koje bjesomučno prolaze bez da im poklonimo pažnju.

“Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda.” Da ne vidiš koliko je ljepote u najobičnijim stvarima i koliko je života u trenucima koje smatraš samo prolaznim stanicama do neobičnosti. Ne moramo svi biti bogati, slavni i „uspješni“ po svim standardima da bi ostavili svoje naslijeđe. Naše je naslijeđe svaka osoba koja se zbog nas na trenutak osjetila bolje, svako dijete koje smo utješili, svaka kreativnost koju smo podijelili sa svijetom. Svaka ljubav koju smo dali i svaki trenutak koji smo proživjeli. Stoga, ne trošite uludo svoj život. Budite dovoljno ludi da budete obični!